Osnovni cilj psihologa u radu s djecom i mladima s autističnim poremećajem je poticati i unaprjeđivati njihove postojeće motivacijske i intelektualne potencijale te čuvstveni status i razvoj cjelokupne osobnosti. Neki od važnijih zadataka psihologa su sljedeći:
- dijagnosticiranje intelektualnih sposobnosti i cjelokupne ličnosti učenika;
- utvrđivanje specifičnih nepoželjnih stanja i ponašanja, te pružanje adekvatne pomoći (uklanjanje raznih stresora, strahova, podizanje razine tolerancije prema frustracijama);
- sudjelovanje u procesu komunikacijskog i čuvstvenog otvaranja učenika;
- davanje pomoći djeci i mladima u njihovim svakodnevnim aktivnostima (učenju, stjecanju raznih vještina itd.);
- suradnja s roditeljima, ostalim djelatnicima i članovima stručnog tima.
Djecu i mlade s autističnim poremećajem važno je učiti da što je moguće više ovladaju svojim vlastitim sposobnostima. Pomaže se izgrađivanju njihove komunikacijske i čuvstvene otvorenosti, osvještavanju pojma o sebi i izgrađivanju samopoštovanja, izgradnji vlastite odgovornosti, autonomije u odlučivanju, njihove opće samostalnosti.
Djeca i mladi s autističnim poremećajem nisu nikad potpuno komunikacijski ili čuvstveno zatvoreni, već u određenoj, manjoj ili većoj mjeri, pokušavaju uspostaviti odnos sa svojom okolinom, signalizirati na svoje potrebe, želje, osjećaje. Problemi se mogu javiti onda kada su komunikacijski obrasci kojim se djeca ili mladi koriste, njihovoj okolini nedovoljno razumljivi.
Tako npr. dijete, zbog svoje verbalne, motoričke ili perceptivne sputanosti, može nagomilavati u sebi negativna čuvstva (tjeskobu, strah, ljutnju), što onda može rezultirati nekim neprikladnim oblicima ponašanja. Na drugoj strani, ciljano se ide prema usvajanju raznih vještina i navika, što djeci i mladima s autističnim poremećajem pruža određenu sigurnost, olakšava privikavanje na okolinu, te uravnotežuje i stabilizira njihovo cjelokupno ponašanje.
U mlađe djece s nižom razinom općeg mentalnog funkcioniranja i često većom čuvstvenom i komunikacijskom zatvorenošću, nefunkcionalnim verbalnim govorom obično se primjenjuje terapija igrom, tehnike opuštanja i modifikacije ponašanja. Za djecu s autističnim poremećajem je specifično da mogu imati velikih teškoća u igri ili da odbijaju igru. Njihova igra može djelovati stereotipno i neobično, pa ih je tako npr. potrebno osposobljavati za funkcionalno rukovanje igračkama ili raznim didaktičkim materijalima.
U radu s djecom i mladima, gdje god je to moguće, poželjno je raditi u paru ili u skupinama s više učenika, što pripomaže izgrađivanju njihovih socijalnih veza i odnosa, ali isto tako može razvijati njihove interese, povećavati njihovu informiranost, izoštravati njihove već stečene vještine i sposobnosti i dr. Ovo je posebno moguće kod djece i mladih kod kojih je postignuta zadovoljavajuća verbalna otvorenost te imaju sposobnost pratiti, pa čak i sami inicirati različite teme u razgovoru ili sudjelovati u nekim složenijim aktivnostima.
Jedan od zadataka psihologa je pružati pomoć i podršku roditeljima i stručnim djelatnicima u njihovom radu, svakodnevnoj komunikaciji i životu s djecom.